DRAGUTIN DOMJANIĆ [8367]

DRAGUTIN DOMJANIĆ (1875 - 1933) nació en Zelina, CROACIA.

Se convirtió en el primer escritor de la literatura croata en lograr melodía y ritmo en la poesía escrita en dialecto kaikaviano.

Se desempeñó como juez en Zagreb.

Fue presidente de "Matica Hrvatska"

Entre sus trabajos mas notables figuran:

"Kipci i popevke" (1917)

"V suncu i senci" (1927)

"Po dragomu kraju" (1933)

"Sonce"

"Fala"

EN LA MINA

CRUZANDO el mar infiel, en la otra orilla,

senderos negros llevan hasta muertas honduras;

allí nace el carbón — y los millones,

y miles de hombres mueren sin recuerdo.

Tal vez estén podridas las vigas de madera,

o será por los gases venenosos,

y los esclavos blancos, otra vez sepultados

en un pozo profundo, juntos muertos y vivos.

No fue nada. En la bolsa bajaron los papeles.

Se abandonó la mina, el material es malo

y murieron los hombres; pero eran extranjeros,

la carga de los barcos de emigrantes.

Pero acudieron a salvar la mina,

a buscar los cadáveres, para que no intoxiquen el ambiente;

había un hombre muerto, en la más honda galería

sin pasaporte, sin señal alguna.

Nadie supo su nombre ni su tierra,

¿Quién reconocería su cara destrozada?

Sin palabras los labios apretados:

los hizo enmudecer la muerte fria, horrenda.

Y las manos crispadas; una tiene la pica,

otra aprieta un saquito sobre su corazón:

¿sus ahorros serán, oro sangriento?

Sólo encontraron tierra,

un terrón de su patria.

Llegó el consul, el yanqui y dijo:

"Será croata —dijo-- son así en todas partes".

VERSIÓN CASTELLANA DE PAVAO TIJAN y MARISOL DE CASTRO GIL, Madrid, España

U RUDNIKU

Tamo daleko za nevjernim morem

Mrke su staze u mrtve dubine,

Ugljen tu niče i — milijarde,

Tisuću ljudi bez spomena gine.

Možda je drvo sred rovova trulo,

Ili su otrovni plinovi krivi,

Opet su zasuti robovi bijeli,

Negdje duboko i mrtvi i živi.

Ništa. Na burzi su pali papiri,

Zapušten rudnik i lomna je grada,

Propali ljudi, al sami tuđinci:

Tovar sa iseljeničkih lađa.

Ipak su išli spašavati — rudnik,

Lešine tražit, da ne truju zraka,

Našli su mrtvih u najdonjem rovu,

Jednog bez putnice, bez svakog znaka.

Nitko mu ne zna ni ime ni zemlju,

Tko onaj nakažen obraz da pozna,

Usne su stisnute nemaju riječi,

Smrt ih onijemila, gladna i grozna.

Ruke su zgrčene, jedna o mašklin,

Druga grčevito srca se hvata,

Vrečicu drži, i u njoj je možda

Prištednje teške i krvava zlata.

Našli su samo sirotinjske zemlje,

Bila je njeg've domovine gruda.

Došo je konzul Yankee i reko:

»Bit će to Hrvat, takvi su svuda!«

Dragutin Domjanić:

IZABRANE PJESME

MOTTO.

Vazda sam maštao, odviše snivao,

Života ni mladosti nisam uživao,

Pa sva moja mladost pjesme su te.

D. M. Domjanić: Iz epiloga k prvom izdanju pjesama.

RIDI PAGLIACCIO!

Uz mukli tutanj zadnja gruda zemlje pade

Nad lijesom pokopane tvoje zadnje nade;

Ko gavranovi crni misli ti se jate

Vrh groba novog kružeć, raduju se strvi,

A tebi grudi dršću, glava trudna klene,

I s ugasloga oka suze vijek se rone;

Al utri suze, kukavica tek ih lije,

I smij se svome jadu, da ga svijet ne skvrne.

- Gle groba tamno ždrijelo, što se u njem krije?

U sagnjilom lijesu trulež, gadni crvi,

Pa ipak na njem mirisava ruža cvate -

U proljeću si svom lijepe sanke snio

O slavi o poštenju, sreći; kano sjena

Vijek lebdio je lako u snu i na javi

Pred tobom lik, u kom si sve to naći mnio.

A kad si došo do njeg - bješe samo žena! -

I kam bi ti se smijao, sanjaru ludi,

A on bar ima više srca nego ljudi!

Ridi Pagliaccio!

Na nebu su ti ideali zvijezdam' sjali,

A dobri ti ih ljudi s neba iščupali

I zgazili u blato, a ti se sada čudiš.

To tebe boli, hoćeš da poludiš -

- Što ljubiš zvijezde, ideale nebom loviš?! -

I ljubio si djevu, usne bujne, slatke,

Ko zora bješe lijepa, kao ljiljan čista.

Njoj ti si robovao mnogo dugo ljeto,

Tad odrinula tebe kao tuđe pseto.

Ta to je od vjekova priča uvijek ista!

Kad prošao si šumom pokraj guje glatke,

Je l'? ogadila ti se, bježao si od nje,

A kad si guju k svome srcu, luda, svio,

I otrovala tebe, svisnuti si htio.

Tko tuj se ne bi nasmijao baš od srca.

Da sve ti dršću grudi, suza okom vrca!

Ridi Pagliaccio!

Zar komedijaš samo sav svoj život nisi

Na daskam', ali onim, koje svijet jesu?

Nad zipkom već se zastor diže - gluma poče,

A ti si tužan - smij se, puk veselja hoće.

Ta na smijeh tvoj on čeka, plaćen od njeg ti si.

I taj je Judin dinar krvlju stečen svaki.

Pa nek ti grud krvavi, sakrij velom ranu

I mladost mrtvu, nade, sreću pokopanu.

I smij se, dok ne dođeš do pred vrata raki.

Lakrdiji će tamo kraj - i tebi - biti.

Sa dasaka ćeš opet među daske tada,

I smrt će čitav svijet tvojih boli, nada

Koštunjave iz ruke šakom zemlje skriti.

Stog nagni k ustim kupu žića, punu žuči

Pa baš kad misliš, da ti srce mora pući,

Ridi Pagliaccio!

UMIRANJE

Zvonjava tužna, žalobna ruha,

Lake ko sjene koprene crne,

I vijenci prate slavna mrtvaca,

A narod k sjajnom pogrebu grne.

Sklopljene ruke, spuštene vjeđe,

Mirisni rupci dižu se k oku:

Istisnut treba suzu bar koju,

Narod da vidi žalost duboku.

Kićeni govor, jecanje muklo,

Pjesma i cvijet nad sjajnim lijesom,

Udova hvata rukavicom grudu,

Baca je u grob divnom noblesom.

Pao je lijes u grobnicu usku.

Liju se suze, granje vijori...

Povorke nesta, samo se vjetrom

Nošena pjesma propasti ori

Kroz puste pute i kišu hladnu,

Dok voda skuplja grobu se na dnu.

Pjani grobari ostaše sami,

Zagrću zemlju u dubokoj tami.

- Tako vam umire čovjek.

A ovdje svijetle, šarene halje,

Rumene usne trepte od smijeha,

Pleše se divlje, ljubi se žarko,

A grudi bijele dršću od grijeha -

I ja se vinuh u kolo šumno,

Privijam k sebi procvalo žiće,

Djevica puplje, pričam im strasno,

Prekidam smijehom turobne priče.

A nitko ne zna, ne sluti nitko,

Da jedan život u meni mrije - -

Tek u tvom oku hladna je zima,

Na tvojoj usni posmijeha nije.

U srcu mome svemir je čitav

Hladan i pust, tuj polegoh sada

Mrtvo božanstvo, san moj i svijet;

U nj tek vjerovah, njemu se nadah -

A tvoja meka ubi ga ruka,

Ipak te grlim okolo struka,

Zamamno glazba dvoranom zamni,

Plamen treperi i pogledi plamni.

- Tako Vam umire duša.

CONFITEOR

Ja ne vjerujem u tvog oka sjaj,

U one puste modre zagonetke,

Gdje gledao sam neba vedri kraj

I na njem same plavomilja cvijetke.

I nebo tek je pustolina nijema,

Gdje samo beznađe se rodit zna,

Kad u njem ljubavi, božanstva nema,

Životvornu da njemu dušu da.

Nit vjerujem u usne tvoje žar,

U onaj grimiz mirisni i cvjetni.

Tvog šapta zamamni i tihi čar,

I riječi žubor srebreni i sjetni.

Ko kapi vrela one su i hladne,

Pa mjesto, da mi srcu daše l'jek,

Odgrnule su rane davne, jadne

I dragom laži slomile ga tek.

U ljubav ne vjerujem, što je svak

Na cesti nudi i u društvu pjanom,

I skvrne čisti joj božanski trak

I sebičjem i laži neprestanom.

Il dobrotvornosti je časnom zovi,

Il vjernom ljubavi, što plamti svud,

Il kićeno o rodoljublju slovi,

To sve je laž, kad prazna vam je grud.

Nit vjerujem u mašte svoje sne,

O sreći koje nekada sam snivo,

To opsjena je lijepa bila sve,

Pa makar snivah tako bolno živo.

U sve, pred čim ko pred kumirom klecali,

I u čem svrhu zadnjoj čežnji zr'jeh,

Ja ne vjerujem; za čim srce jeca,

Još nad tim moj će titrat rug i smj'eh.

U život ne vjerujem taj, ni smrt,

Ta život umiranja lik je bijedna,

Kad davno ti i zadnji polet strt. -

A može l' mrijet misao i jedna?!

I što je smrt?! To čovjek uvijek pita,

Tek pregršt zemlje odgovor je nj'em.

Zar u tom blatu sva je svrha skrita?

Ni to ne mogu ja da vjerujem.

Al vjerujem u dalek ideal,

Pa makar ga i onda istom našo,

Na nepoznati prekogrobni žal

Kad jednom stupim, pošto dan mi zašo,

Kad život usne ili strgan svene,

U vječni beskraj mine čežnje vir,

I zasja zora bez noći i sjene:

U zadnje spoznaje duboki mir.

ŽIVOT

Htjelo bi mi se proći, daleko nekud, ma kuda,

Tamo, gdje nije čežnja ni ljubav sanjarska luda.

Od moga srca daleko, od pustoši i od gorčine,

Tamo, gdje život se živi, a ne bez svrhe tek gine.

Gdje nema sjete, u borbi gdje kamen i grudi se lome

Za sreću, makar i dnevnu, a ne za te smiješne fantome.

Čemu je ugasla mladost i zvijezda mnoga mi zlatna?

Zar samo zato, da rulje sve pogazi noga blatna?

Što su za plamenu ljubav ko uzdarje ljudi mi dali?

Samo su najbliži moji sav život mi otrovali!

Već mi dotužilo stradat u čamu i prijegoru nijemu,

Dok se naužili drugi, a ja sam tek čezno, a čemu?!

Ne trebam ničiju sklonost i milosti prositi neću;

Zahtijevam svoje pravo na mladost, na život i sreću.

Htio bih nekuda proći iz močvare te, iz tih laži,

K suncu i k mladosti strasnoj, to duša i tijelo mi traži.

Pa da i oslabljen klonem i sav da se slomim i starem,

Znati ću makar jedno, za život sam umr'o barem.

CARMEN

Od vjetra dršću rudasti

Valoviti i meki prami,

I zamr'o vjetru šapat tih

U mirisnoj i gustoj tami.

Za koga s usne žare se

Karanfili ti divlji sami,

Kud zagrljaj me drhtav, b'jel

Iz zmijski glatkih ruku mami?

Kud zoveš me, zar mir u snen,

Il kud u propast, o Carmen?

Ta ja bih pošo makar kud,

Al tvoje žarke zjene crne,

Nek skrije vjeđâ suton blag,

Od pogledâ mi srce trne,

I duša mi od žara mre.

S njih niče želja bujno cvijeće

I nijema bijeda pustog sna

I divlja čežnja plamne sreće.

Sav strasti čar, sav otrov njen

U pogledu je tvom, Carmen.

Al ipak ja bih otrov taj

Iz oka tvoga željno pio,

Pa onda glavu umornu

Na grudi snježni val ti skrio,

I riječju plahom šaptanom

O sreći čistoj pričo tio,

Pa ako imaš srca ti,

Iz slatkog sna ga prenut smio.

I čuvo bih te kao sjen

Od sunca ljetnog cvijet, Carmen!

Ne, ne, ja streskah o kamen

Tu harfu svoje blijede sjete,

Od ruža tamnih krvavih

Već ruka tebi vijenac plete.

Raspusti pram, nek pane noć,

Čuj cimbale i jecaj smijeha,

Sa usnâ tvojih kušat ću

Svu slast, svu raskoš grijeha.

Ja hoću živjet, barem tren,

Pa makar zato mrijet, Carmen!

ŠAMPANJAC

Amo šampanjca, nek blistav se pjeni

Oko nek sijeva, koljeno kleca,

Kroz noć nek tamnu, kroz zlaćane kapi

Pjesma i obijest zvoni i jeca!

Čemu za sanjama duša da čezne,

Čemu da opsjena kini nas, mori?!

Praporci zveče i razuzdan smijeh

Nek karnevalom života se ori!

Tužna je duša, a srce nam žedno

I usne rujne svele od strasti.

Amo šampanjca! Ta sve je tek pjena:

Život i sreća i ljubavi slasti!

Nek živi ljubav, bahantica divna,

S lijerovim ruhom i vijencem od ruža,

S djetinjskim posmijehom; kako se iskri

Otrov, što požudnoj usni ti pruža.

Eto i sreća, u ruci joj kalež,

Pjena do vrha - gle, svakom je nuđa

Tko je ne traži, al slatka je, slatka

Ko hljeba korica oteta, tuđa,

Laka ko oblak u sutonu ljetnjem,

A dršće, dršće ko usnica onih,

Koji su klonuli klecajuć za njom,

Gladnih i zgaženih svi milijoni.

Čemu i žiću da okušaš talog?

I ja zaronih već moru mu na dno,

Znaš, što donesoh u krvavoj ruci?

Pijesak i strvi i blato tek gadno!

Sve je tek pjena! Ej, kako krasno

U njoj i sunce i zvijezda se cakli,

Na dnu se umire nijemo, bez svrhe.

Zašto bi srebrenu koprenu makli!

Amo šampanjca, tu bljeđanu vatru,

S praporcim' pjesma nek zamnije življe!

Zar da je kasno?! Vijek je karneval,

Život i smrt gle grle se divlje,

Vječno - uz kletvu i molitvu našu.

Pjena je slatka - kad blizu je talog,

Uvijek još doba je razbiti čašu!

BADNJAK

Saonice kližu po tihome putu;

Svud rojevi bijelih se razlijeću pčela,

Zašutjela polja i gajevi pusti,

A budna je noć samo sanjarska, bijela.

U jelik smo zašli u duboku tamu,

I pošao šapat niz mračnu daljinu,

Ko mirisne priče iz djetinjskih dana,

I slika nam draga pred očima sinu:

U ruci nam jabuke zlatne, i s jele

Sve iglice sipe na rudaste vlasi,

Dok slušamo bakina pričanja tihi,

Da čut je i svjećicu, kako se gasi.

O anđelim' priče - još ljepšim od našeg,

Što lebdi nad drvcem i trepte mu krila,

O velikom cvijeću u ukletom vrtu,

I koraljnom dvoru, gdje zlobna je vila.

O ponoćnom nebu nad ledenom pustom,

Kud snježnom sa kraljevnom jeleni hite,

O obalam' cvjetnim, gdje sanje se roče

U mjeseca srebru uz paome vite -

Je l' sjećaš se najljepše priče o Onom,

Kog zvali su Ljubav - ko kraljevsko čedo

On bio je krasan i sažalnim okom

Svu bijedu i budućeg ljudstva je gledo.

A nije ni imo kud glavu da sklone

I nikakva blaga do srca svoga -

A dao ga ljudma; al raspeše Njega.

Tad istom su znali, da raspeše Boga.

Na oku ti topi se pahulja snijega

I kliže se kap poput suze male.

Talasa se zvonjava s drevne kapele,

Na nebu polako zvijezde se pale.

Saonice lete po bijelom putu,

Sa pramova zlatnih ti pahulja pada,

Kad glavu si sklonila k meni i pitaš:

"Zar zbilja je ljubav umrla tada?!"

HTIO BIH...

Htio bih, da se jednom već smirim,

Da nađem negdje zaklona malo;

Nije mi jošte klonula snaga,

Još bi pregarat srce mi znalo.

Al čemu borba? Ipak još nisam

Ni jedan san bar prosnio mirno,

Svetinje nema, koje mi nije

Blatnom si rukom bližnji moj dirno.

Čemu mi ljubavi prepuna grud?

Čemu mi borba, kad uzalud?!

Bijah još dijete, ljubeć sam gledo

Pticu i cvijet i zvjezdicu sjajnu.

Vi ste mi bez srca strgali velo,

Otkrili grubu životnu tajnu.

Žedne sam duše kušati htio

Ljubavi kalež, sreće vedrinu,

Pa ste mi podlo, uslužnom rukom

Kušati dali zlobe gorčinu.

Nad mojim snima je drhto vaš smj'eh,

S vaših me usana otrova grj'eh.

Srcem sam uvijek ostao dijete,

Uvijek ko pauk sitne si niti,

Pleo sam maštom koprenu tanku

Htio sam žića beznađe skriti;

Strgaste nju, okružiste mene

Borbom za kruh bez milosti, gadnom,

I jer sam isko značaj bez sjenke,

Sanjarskom ludom zvaste me jadnom,

A dok za uzorim' kleco sam v'jek,

Vi ste se digli još časniji tek.

Ne, ja ne mogu zlatnom idolu

Žrtvovat sve i duh i poštenje;

Ne, ja ne mogu igrati glumu,

Veseo bit, gdje srce mi stenje.

Koljeno svijat pred tim, što mrzim.

Moja je zato preponosna duša,

Da lažem slaveć svu tu prostotu,

Od koje svaka mi miso se gnjuša,

Man'te me, zalud su riječi vam sve.

Dajte mi smirit se, bilo ma gdje!

TJESKOBA

Sati su stali. Sve teže na grud

Pada jednolično, mračno velo.

Nema sna, nema, a gasne oko,

Tako bi bolno se spavat htjelo.

Znam, kako miluju čelo žarko

Sni, kao pramovi ženske kose,

Zaborav mirnu ko miris čudni

Opojnog ponoćnog cvijeća nose.

Nema ih, nema. Što jeca vjetar,

Zašto niz puste ga ceste gone?

S jablana sablasnih trga granje,

S krovova mutne se kapi rone.

Kako su jablani zlatni bili,

Kada se nedavno suton hvato.

Zar je sve lažno, što je lijepo

I sanje zemlje i neba zlato?!

Čujem, na uri su sati pošli,

Opet ravnodušno ide vrijeme.

Osjećam šaptanje. Tko to zbori?

Zar ni tišine nisu nijeme?

Oči grčevito sklapam, zalud.

Vidim ja pogled pun tiha ruga,

Zlobno on rijetku mi gleda radost,

Smije se, kada me kini tuga.

O, da jedanput već svane jutro!

Bojim se pogleda toga, bojim.

Htio bih počinut, smiriti se.

Šta me on motri tim okom - mojim?